Od davnina su ljudi navikli koristiti prirodne izvore topline i prirodnu ventilaciju za sušenje materijala, koji su potpuno ograničeni prirodnim uvjetima i imaju mali proizvodni kapacitet. S razvojem proizvodnje postupno ih zamjenjuju umjetno kontrolirani izvori topline te mehanička ventilacija i odvlaživanje.
Početkom 20. stoljeća, sušilice za raspršivanje počele su se koristiti u proizvodnji mlijeka, pružajući snažan alat za sušenje tekućih materijala u velikim razmjerima. Od 40-ih godina prošlog stoljeća, s razvojem tehnologije fluidizacije, jedan za drugim pojavili su se vrelnici visoke čvrstoće i visoke produktivnosti i sušači s protokom zraka. Kriosublimacija, zračenje i dielektrični sušači nude nove načine ispunjavanja posebnih zahtjeva. U 60-ima su se počele razvijati infracrvene i mikrovalne sušilice.
